Home

Svetozara Markovica 37 - 16000 Leskovac tel/fax: + 381 16 215 922; e-mail: nesic@eunet.yu



LJUDSKA PRAVA - MOJA PRAVA
HUMAN RIGHTS - MY RIGHTS

TIRAŽ: 500
Leskovac, 1998.


Knjiga sadrži nagrađene literarne radove sa konkursa koji je Odbor za ljudska prava raspisao za učenike osnovnih škola u Leskovcu povodom pedesetogodišnjice donošenja Univerzalne deklaracije Ujedinjenih nacija o pravima čoveka i dvogodišnjice svog rada. Objavljena je na srpskom i engleskom jeziku.

Prva nagrada

Nisam više usamljena. Tanki sunčevi zraci iova monotona tišina su mi sad najbolji prijatelji. Lice mi je osvetljeno i ugrejano prolećnim suncem. Čini mi se da mogu da pričam sa njim. Razgovaramo o predelima, o ljudima i njihovoj sredi, tuzi, radosti, usamljenosti, gnevu, borbi... Pričamo sve dok ne dođe vreme za polazak kada se ja moram vratiti u svakodnevnicu u kojoj čak nemam prava na borbu za sebe. Tada sunce nastavlja svoj put, odlazi na svoje hodočašce po svetu. Odlazi da teši nekog ko se oseća kao ja. Odlazi daleko gde ja samo idem u mislima.
Prolazim ulicom... Ljudi, glasovi, buka, svi usamljeni, duboko u sebi, a ipak im osmesi lebde na licu. Dobro, možda nisu svi usamljeni. Pogled mi pada na grupu žena koje u rukama drže parole, uzvikuju reči koje se dobro čuju jer su izgovorene iz mnogo usta. Svakoj ženi u očima blista onaj borbeni plam, ona želja za borbom, ali za ženskom borbom. Traže svoja prava. Prava žena. One nisu usamljene, one se drže zajedno i bore se za istu stvar. I ja bih rado sa njima uzvikivala reči kojima bih pokušala da se borim za svoja prava. Ali, ne. Ja sam samo dete.
Pogled mi preleće preko glava prisutnih i zaustavlja se na jednom mladom paru. Šetaju zajedno, držeći se za ruke, gledaju jedno u drugo, a zatim u prolaznike kao da žele da kažu: "Nikad nas nećete rastaviti!" A onda se čvršce stežu za ruke kao da će ih neko odvojiti. I oni imaju svoju borbu i moje srce je jednim delom sa njima.
A sada se moj pogled gubi. Ne vidim više nikog. Počinjem da razmišljam o sebi. Ovakve iskazane borbe ili one prikrivene naterale su me da mislim o svojoj borbi, o mojim pravima. Ove žene imaju pravo da budu samostalne, dvoje zaljubljenih da budu zajedno. A ja? Da li imam prava na samostalnost, na ljubav, na slobodu mišljenja, iako sam još dete? Da li? Ili sam ja samo neko ko ne sme ni da razmišlja o tome'? Da li moj duh može slobodno da leti prostranstvima, ili će ga plitki umovi stalno sputavati? Zar ja ne smem da budem drugačija od drugih, ne smem da budem pametnija, obrazovanija, slobodnija? Da li imam ta prava?
Previše pitanja. Ali se sećam borbe koja se vodi svaki dan, svesno ili nesvesno. Nešto nedefinisano mi ispunjava telo, prestaje mi napetost uma, srce počinje jače da mi kuca i ja polugnevno i radosno izgovaram "Da!" Ljudska prava su i moja prava. Imam pravo da trčim, da se smejem, da budem slobodna, imam pravo da gledam kako lišće žuti, kako sunce zalazi, kako mrak pada, kako obasjava smaragdne krošnje. Da! lmam pravo da slobodno koračam ulicom, da ne gledam stradanja ljudi koje volim, da ne gledam surovost koja svaki dan raste. Bez obzira što želim svoja prava, ja sam ipak dete. Pravo mi je da gledam sreću a ne ubijanje, veselje, a ne plač, reke, a ne krv. Imam ta prava i jednog dana ću se i sama boriti za njih.
Ponovo pričam sa suncem. Od jutros jače sija, zna za moju borbu, zna da sam osetila nešto divno, izvanredno. Više nisam tako usamljena, sada imam još jednog prijatelja, koji se nalazi u meni.
Osećaj veće moći, osećaj da i ja imam život, i pravo da živim.

2. nagrada: Ana Kostić, VIII-2, OŠ Slavko Zlatanovic - Miroševce

Godine ove u kojima smo sada moja generacija i ja, mogu se uporediti sa prolećem. Mi smo već rascvetani, i ja hoću pravo da to potraje dugo. Ja smatram da sve mogu i hoću da mi niko ne uzima pravo na moje snove i moju maštu. Eto, hoću da dohvatim dugu da izbrojim koliko ima stvarno boja. Hoću pravo da letim sa pticama, hoću pravo na snove, da me ne bude dok sanjam jednog mog drugara.
O pravima ljudi baš ne razmišljaju mnogo, htela bih iskreno da ostvarim svoja prava. Ali, hoću da svi ljudi imaju pravo na život, na rad.
Hoću prava na ljubav, hoću da se svi vole.
Znam da ljudima sva prava uzimaju (neverovatno) ljudi. Nekima smeta boja kože, nekima nešto drugo. Gledam televiziju, samo neki ratovi, ubijanja i mržnja. Htela bih da svi imaju hranu, pravo na rađanje, na čist vazduh i na bistre reke. Stariji rade strašne stvari, neki uzimaju drugima pravo, a drugi se bore za osnovna prava. Ja sam na strani ovih drugih.
Ne bih više o pravima ljudi,
hoću pravo za nas tek procvetale.
Eto, ja mislim da sam cvet prolećni, hoću da me mirišu, hoću da mi se dive i hoću da me ubere dečko iz mog razreda. Znam, pomislićete da sam sebična, da mislim samo na sebe i na svoje pravo. Nije tako, učim istoriju, citam novine, gledam televiziju, ali ja ne mogu mnogo da učinim, ali ljudi ako se ujedine mogu da dođu do svojih prava, a ja sam tu i uvek ću pomoći. Znam ginulo se za pravo glasa, ginulo se za slobodu, ali zašto to pravo neko uzima, još ne mogu da shvatim.
Hoću pravo da odmah prestanu ratovi. Hoću da ljude ne deli boja kože, hoću pravo na hleb, na zdravu vodu plavo nebo. Stariji izgleda ne znaju šta rade. Mojom pesmicom ću im pomoći i neka bar jednom kažu:

IZVINITE DECO!!!

Izvinite deco za zablude teške,
preklinjemo sada naraštaje nove,
učite na naše gluposti i greške,
izvinte što Vam uništismo snove.

Izvinite što žabe ne pevaju u bare,
što se ljudska vrsta, uništava sama,
mi smo zauzeti trebaju nam pare i
nemamo vremena, da budemo s vama.
Izvinite za ozon i kisele kiše,
za nestale vrste i za šume suve,
izvinite. što ne može da se diše više
jer se množe bolesti i muve.

Izvinite što reke nose mrtve vode,
U opasnosti je cela fauna i flora,
Na krovove retko sletaju nam rode,
Umesto livade sad nam cveta more.

Izvinite za naše bombe, avione,
Što gladuju deca, što vodimo ratove,
Mi znamo da pravimo otrove na tone,
Retko smo u svatove, često na sahrane.
Samo deca mogu da pokažu svetu,
Da se cvrsto bore za ideju svoju,
Oni su pozvani da spasu planetu,
Da nam opet nebo ima plavu boju.


Treća nagrada
Maja Nikolić VII-3,
OŠ Trajko Stamenkovic - Leskovac

Imam pravo da se rodim
i da odmah ime imam,
da sam dete imam pravo
i da budem uvek zdravo.

Da se igram imam pravo bez torture i cenzure,
da izbegnem kad zatreba dok me kući grdnja vreba.

Uh, što volim moje pravo,
da se igram i odmaram,
da se s bratom zadirkujem roditelje obradujem.

I škola je moje pravo
da se družim i zborujem, učim, čitam, informišem, nesmetano pesme pišem.

Niko ne sme da me dira, maltretira ili tuče,
dok sam dete imam prava,
da je puna moja glava.

Ostali radovi sa konkursa
Milica Stojanovic, IV razred

Zora je. Sa površine reke dizala se magla. Vazduh je bio ispunjen kreketanjem žaba i zanosnim cvrkutom ptica.
Najzad mi se ostvarila želja i tata me je u cik zore poveo na pecanje. Prvi zraci sunca obojili su vrbake zlatno. Kao u bajci vodena dijadema prosula je okolo svoje bisere.
- Tata, zašto je voda crvena? - upitala sam.
Tata mi je ispričao priču o fabrici hartije koja u reku ispušta crveni otrov.
Od tog otrova umiru ribe. Taj otrov polako truje i ljude.
Videla sam jednu lepu ribicu koja je umirala. Bila sam tužna. Niko nema prava da truje prirodu. Nema opravdanja za te velike čike koji ubijaju prirodu. Crvena boja reke me je setila na rat. Na sve moje vršnjake koje je rat ostavio same. Deca imaju pravo na srećno detinjstvo. Da veselo trče poljima i da im niko ne baca bombe.
Imaju pravo da budu srećna i zdrava.
Crvena reka lagano je žuborila i pevala mi o plavim brzacima i o dalekom beskrajnom moru koje je čeka. Ona mu je žurila u zagrljaj. Ja sam sedela na obali pokušavajuci da shvatim zašto u životu nije onako kao u pesmi:
· Kad bi sva deca na svetu ...


Miljan Pavlović, VI razred

Svaki stanovnik ove planete mora da ima svoje pravo. Bio siromašan ili bogat, bio Amerikanac ili Afrikanac, bio predsednik ili zidar, ma bilo ko i bilo gde ima pravo na sve lepote koje život pruža.
Svi odrasli imaju pravo na posao, sreću, kulturu, sport, ljubav.
A šta je sa dečjim pravima? To se pita svako dete
Ali deca su deca – to kažu odrasli.
Ali i mi smo ljudi i mi moramo imati svoja prava. Koliko se nepravda pravi na ovome svetu, a deca najviše ispaštaju. Zbog rata mnoga deca su ostala bez roditelja i doma. Deca imaju pravo na mir, roditeljsku ljubav i pravo na slobodu. Siromašnoj deci su uskracena prava na školovanje jer nemaju prava. U nekim zemljama prodaju decu kao robove i ugrožavaju njihovo pravo na bezbedan život. Pa i deca su ljudi.
A odrasli ratuju i misle na sebe, a ne na decu koja ispaštaju.
I odrasli bi trebalo da imaju prava. Ali oni se na to i ne obaziru. Žene su štrajkom dobile pravo na rad. A i sada se muškarci izležavaju, a žene rade poslove u kuci. Nepravda se u svetu odraslih dešava nedužnim i ljudima dobrog srca. Skoro uvek krivica padne na njih pa odlaze u zatvor ili izgube posao. Pravo imaju samo mocni i bogati.
Svaki stanovnik ove planete treba ssoja prava za bezbedan i srecan život.
Čovek i dete s pravima na slobodi kao riba u vodi.


Dragan Troter, VI razred

Od svog praistorijskog pretka današnji človek je nasledio neka prava. Danas je broj tih prava mnogo veći, ali je veća i njihova zloupotreba. Svakim danom nekakva tehnologija uništava planetu. Ljudi i deca umiru od gladi i bolesti. Puca se na sve strane zbog svakakvih gluposti. Zlokobni oblaci nadvili su se nad našom sudbinom. Ko je za to kriv?
Za svako zlo i nepravdu ovog sveta čovek je kriv. Čovek je izmislio bombe, puške i otrove. Čovek je u svoju dušu usadio novac i zbog toga je život postao pakao. Čovek je ubio radost i ljubav, pogazio poštenje i smrtno ranio dostojanstvo. Covek svakim danom okrutno i podmuklo uništava sve oko sebe. Gde su ta deca? Ko je odraslima dozvolio da uništavaju budućnost. Odakle im pravo da muče mladost, ubijaju sreću i trguju lepotom?
Ima li još nade za spas svih nas?
Sve ove nevolje moraće, izgleda, deca da reše. U našim glavama ima više razuma. Osmesi i igre još ulepšavaju ova dva sivila stvarnosti. Ljubavi u našim grudima ima za sve. Možda će to oterati tugu. Jer moja prava su u rukama budućnosti. Samo budućnost može spasti radost i ulepšati život cele planete.
Jer pravo na život, radost, ljubav i sreću imaju svi.


Ana Stojanović, VI razred

Rodili smo se i živimo na ovoj planeti. Ali kako? To je najvažnije pitanje. Da li imamo prava na miran i dostojanstven život, bezbrižno detinjstvo, školovanje, ljubav, radost, sreću. Da?
Ja kao i sva deca imam svoja prava. Jedno od osnovnih prava je i pravo na sreću. Mnoga deca danas nisu srećna i to najčešće tamo gde se ratuje i gde vlada glad. Danas malo sreće imaju i deca, moji vršnjaci koji žive na Kosovu. Njihovi dani puni su suza i straha. Nisu bezbrižni kao mi, već samo mogu da se sećaju lepih trenutaka, kada su zajedno igrali košarku, delili užinu, a što je najvažnije, bili srećni. Zato budimo srećni što smo ovde i radujmo se dok možemo. Proživimo najlepše doba našeg života - detinjstvo.
I deca nacionalnih manjina Rusina, Bugara, Mađara i Roma imaju pravo da se školuju, rade, žive nesmetano svoj život, govore svoj maternji jezik i održavaju svoje običaje. Ipak najvažnije pravo ljudi je pravo na život. Na miran, spokojan život, bez straha. Na žalost, danas u svetu postoje ljudi koji ne žive mirno i srećno. U mnogim siromašnim i nerazvijenim zemljama, gde vlada glad, deci je svaki dan neizvestan. Da li će imati da jedu ili ne? Mnoge humanitarne organizacije posećuju ove zemlje, prate život ljudi i pomažu im. I oni kao i mi žele da žive bezbrižno, ali njihova osnovna prava su ugrožena.
Zato ja, dete, kažem jasno i glasno da sva deca sveta treba da imaju jednaka prava.


Kristina Demić, VI razred

Da li znate, da na svetu
svud vladaju slova znana
svud se zovu zakon - ustav
regulišu ljudska prava.

I za stare, i za mlade,
za velike, i za male,
za muškarce, ženu, decu,
slična su na celom svetu.

Iz njih proističu mnoge
obaveze, a i prava
po tome se mnogo toga
u normalni red svrstava.

Al posebno želim reći
da zanavek mnogi znaju
uglavnom se nama, deci
obaveze samo daju.

Ali deca ko i drugi
na ledima teret nose,
te tršave dečije glave,
hitronoge, noge bose.

Glas podižem, jasno tražim,
da sutra ne boli glava
jasna, glasna, bez vrdanja,
moja prava - ljudska prava
da budućnost bude strava.


Milena Savić. VII razred

Tražim pravo da slobodno
dišem, i to za sebe, za maloletne,
za punoletne, za tužne, setne,
za one sasvim drugačije od mene,
i one sa mnom istovetne.

Imam pravo da
ne budem zlostavljana
od strane nastavnika, vaspitača,
od roditelja i dečaka.

To nije samo moje pravo,
to je pravo celog sveta,
tako ce verujem biti,
dok se Zemljom zove naša planeta.

Imam pravo da se družim,
sebi život da produžim.
Ljudsko pravo je i da se smešim,
da sve probleme smehom rešim.

Imam pravo i da volim,
jer to mi ne može zabraniti niko,
to je ljudsko pravo večito i staro.
Imam pravo i da se školujem,
iako nisam dete pukovnika i generala,
ja sam dete poštenog čoveka,
što zna svoja i ljudska prava.


Sonja Tepavac, VII razred

Posmatram svet u globalu i vidim da on uošte nije lep. Živimo u "ludom svetu", svetu bez prava i poštovanja. Ljudi preziru jedni druge, u svetu svuda vlada mržnja. I judi ostaju bez svojih prava, ostali su bez poštovanja i bez onog svojeg "ja". Prava imaju samo oni koji drugima nameću svoja prava.
Osećam da me guši neka tama, da me ubija i lomi. Tužna su ona detinjstva koja provedemo slušajući na televiziji o krizi, sankcijama i stvarima koje ne bi trebalo da se dešavaju. Često me otac otera u sobu kada počne dnevnik. Ali zašto? Kao da ja ne znam da na hiljade mojih vršnjaka u svetu gladuje i moli za koricu hleba.
U svetu se na hiljade ljudi mrzi. Na hiljade mojih vršnjaka nema pravo na život i radost života. Nemaju pravo na školovanje, nemaju pravo ni na prijatelja. Nemaju nikog da im pruži ruku, da osvetli jedan deo njihovog života.
Ljudska prava trebalo bi da se poštuju. Svuda u svetu treba da vladaju ista prava i zakoni. Treba da se poštuju i moja prava. Jer ću i ja sutra biti neko i na svojim plećima nosiću svetliju budućnost. Želim da svako ima svoja prava, i da naša planeta bude planeta ljubavi, a ne pakla i stradanja. Svuda na svetu želim da vladaju ljubav, toplota i radost, jer je to smisao života.
Zar ne?


na vrh