|
|
 |
|
Prva
nagrada
Nisam više
usamljena. Tanki sunčevi zraci iova monotona tišina su mi sad najbolji prijatelji.
Lice mi je osvetljeno i ugrejano prolećnim suncem. Čini mi se da mogu da pričam
sa njim. Razgovaramo o predelima, o ljudima i njihovoj sredi, tuzi, radosti,
usamljenosti, gnevu, borbi... Pričamo sve dok ne dođe vreme za polazak kada
se ja moram vratiti u svakodnevnicu u kojoj čak nemam prava na borbu za sebe.
Tada sunce nastavlja svoj put, odlazi na svoje hodočašce po svetu. Odlazi
da teši nekog ko se oseća kao ja. Odlazi daleko gde ja samo idem u mislima.
Prolazim
ulicom... Ljudi, glasovi, buka, svi usamljeni, duboko u sebi, a ipak im osmesi
lebde na licu. Dobro, možda nisu svi usamljeni. Pogled mi pada na grupu žena
koje u rukama drže parole, uzvikuju reči koje se dobro čuju jer su izgovorene
iz mnogo usta. Svakoj ženi u očima blista onaj borbeni plam, ona želja za
borbom, ali za ženskom borbom. Traže svoja prava. Prava žena. One nisu usamljene,
one se drže zajedno i bore se za istu stvar. I ja bih rado sa njima uzvikivala
reči kojima bih pokušala da se borim za svoja prava. Ali, ne. Ja sam samo
dete.
Pogled mi preleće preko glava prisutnih i zaustavlja se na jednom mladom paru.
Šetaju zajedno, držeći se za ruke, gledaju jedno u drugo, a zatim u prolaznike
kao da žele da kažu: "Nikad nas nećete rastaviti!" A onda se čvršce
stežu za ruke kao da će ih neko odvojiti. I oni imaju svoju borbu i moje srce
je jednim delom sa njima.
A sada se moj pogled gubi. Ne vidim više nikog. Počinjem da razmišljam o sebi.
Ovakve iskazane borbe ili one prikrivene naterale su me da mislim o svojoj
borbi, o mojim pravima. Ove žene imaju pravo da budu samostalne, dvoje zaljubljenih
da budu zajedno. A ja? Da li imam prava na samostalnost, na ljubav, na slobodu
mišljenja, iako sam još dete? Da li? Ili sam ja samo neko ko ne sme ni da
razmišlja o tome'? Da li moj duh može slobodno da leti prostranstvima, ili
će ga plitki umovi stalno sputavati? Zar ja ne smem da budem drugačija od
drugih, ne smem da budem pametnija, obrazovanija, slobodnija? Da li imam ta
prava?
Previše pitanja. Ali se sećam borbe koja se vodi svaki dan, svesno ili nesvesno.
Nešto nedefinisano mi ispunjava telo, prestaje mi napetost uma, srce počinje
jače da mi kuca i ja polugnevno i radosno izgovaram "Da!" Ljudska
prava su i moja prava. Imam pravo da trčim, da se smejem, da budem slobodna,
imam pravo da gledam kako lišće žuti, kako sunce zalazi, kako mrak pada, kako
obasjava smaragdne krošnje. Da! lmam pravo da slobodno koračam ulicom, da
ne gledam stradanja ljudi koje volim, da ne gledam surovost koja svaki dan
raste. Bez obzira što želim svoja prava, ja sam ipak dete. Pravo mi je da
gledam sreću a ne ubijanje, veselje, a ne plač, reke, a ne krv. Imam ta prava
i jednog dana ću se i sama boriti za njih.
Ponovo pričam sa suncem. Od jutros jače sija, zna za moju borbu, zna da sam
osetila nešto divno, izvanredno. Više nisam tako usamljena, sada imam još
jednog prijatelja, koji se nalazi u meni.
Osećaj veće moći, osećaj da i ja imam život, i pravo da živim. |
|
|
 |
|
2.
nagrada: Ana Kostić, VIII-2, OŠ Slavko Zlatanovic - Miroševce
Godine
ove u kojima smo sada moja generacija i ja, mogu se uporediti sa prolećem.
Mi smo već rascvetani, i ja hoću pravo da to potraje dugo. Ja smatram da sve
mogu i hoću da mi niko ne uzima pravo na moje snove i moju maštu. Eto, hoću
da dohvatim dugu da izbrojim koliko ima stvarno boja. Hoću pravo da letim
sa pticama, hoću pravo na snove, da me ne bude dok sanjam jednog mog drugara.
O pravima ljudi baš ne razmišljaju mnogo, htela bih iskreno da ostvarim svoja
prava. Ali, hoću da svi ljudi imaju pravo na život, na rad.
Hoću prava na ljubav, hoću da se svi vole.
Znam da ljudima sva prava uzimaju (neverovatno) ljudi. Nekima smeta boja kože,
nekima nešto drugo. Gledam televiziju, samo neki ratovi, ubijanja i mržnja.
Htela bih da svi imaju hranu, pravo na rađanje, na čist vazduh i na bistre
reke. Stariji rade strašne stvari, neki uzimaju drugima pravo, a drugi se
bore za osnovna prava. Ja sam na strani ovih drugih.
Ne bih više o pravima ljudi, hoću
pravo za nas tek procvetale.
Eto, ja mislim da sam cvet prolećni, hoću da me mirišu, hoću da mi se dive
i hoću da me ubere dečko iz mog razreda. Znam, pomislićete da sam sebična,
da mislim samo na sebe i na svoje pravo. Nije tako, učim istoriju, citam novine,
gledam televiziju, ali ja ne mogu mnogo da učinim, ali ljudi ako se ujedine
mogu da dođu do svojih prava, a ja sam tu i uvek ću pomoći. Znam ginulo se
za pravo glasa, ginulo se za slobodu, ali zašto to pravo neko uzima, još ne
mogu da shvatim.
Hoću pravo da odmah prestanu ratovi. Hoću da ljude ne deli boja kože, hoću
pravo na hleb, na zdravu vodu plavo nebo. Stariji izgleda ne znaju šta rade.
Mojom pesmicom ću im pomoći i neka bar jednom kažu: |
|
|
|
IZVINITE
DECO!!!
Izvinite deco za zablude teške,
preklinjemo sada naraštaje nove,
učite na naše gluposti i greške,
izvinte što Vam uništismo snove.
Izvinite što žabe ne pevaju u bare,
što se ljudska vrsta, uništava sama,
mi smo zauzeti trebaju nam pare i
nemamo vremena, da budemo s vama.
Izvinite za ozon i kisele kiše,
za nestale vrste i za šume suve,
izvinite.
što ne može da se diše više
jer se množe bolesti i muve. |
|
Izvinite
što reke nose mrtve vode,
U opasnosti je cela fauna i flora,
Na krovove retko sletaju nam rode,
Umesto livade sad nam cveta more.
Izvinite
za naše bombe, avione,
Što gladuju deca, što vodimo ratove,
Mi znamo da pravimo otrove na tone,
Retko smo u svatove, često na sahrane.
Samo deca
mogu da pokažu svetu,
Da se cvrsto bore za ideju svoju,
Oni su pozvani da spasu planetu,
Da nam opet nebo ima plavu boju. |
|
|
Milica
Stojanovic, IV razred
Zora
je. Sa površine reke dizala se magla. Vazduh je bio ispunjen kreketanjem žaba
i zanosnim cvrkutom ptica.
Najzad mi se ostvarila želja i tata me je u cik zore poveo na pecanje. Prvi
zraci sunca obojili su vrbake zlatno. Kao u bajci vodena dijadema prosula
je okolo svoje bisere.
- Tata, zašto je voda crvena? - upitala sam.
Tata mi je ispričao priču o fabrici hartije koja u reku ispušta crveni otrov.
Od tog otrova umiru ribe. Taj otrov polako truje i ljude.
Videla sam jednu lepu ribicu koja je umirala. Bila sam tužna. Niko nema prava
da truje prirodu. Nema opravdanja za te velike čike koji ubijaju prirodu.
Crvena boja reke me je setila na rat. Na sve moje vršnjake koje je rat ostavio
same. Deca imaju pravo na srećno detinjstvo. Da veselo trče poljima i da im
niko ne baca bombe.
Imaju pravo da budu srećna i zdrava.
Crvena reka lagano je žuborila i pevala mi o plavim brzacima i o dalekom beskrajnom
moru koje je čeka. Ona mu je žurila u zagrljaj. Ja sam sedela na obali pokušavajuci
da shvatim zašto u životu nije onako kao u pesmi:
· Kad bi sva deca na svetu ...
Miljan Pavlović,
VI razred
Svaki
stanovnik ove planete mora da ima svoje pravo. Bio siromašan ili bogat, bio
Amerikanac ili Afrikanac, bio predsednik ili zidar, ma bilo ko i bilo gde
ima pravo na sve lepote koje život pruža.
Svi odrasli imaju pravo na posao, sreću, kulturu, sport, ljubav.
A šta je sa dečjim pravima? To se pita svako dete
Ali deca su deca – to kažu odrasli.
Ali i mi smo ljudi i mi moramo imati svoja prava. Koliko se nepravda pravi
na ovome svetu, a deca najviše ispaštaju. Zbog rata mnoga deca su ostala bez
roditelja i doma. Deca imaju pravo na mir, roditeljsku ljubav i pravo na slobodu.
Siromašnoj deci su uskracena prava na školovanje jer nemaju prava. U nekim
zemljama prodaju decu kao robove i ugrožavaju njihovo pravo na bezbedan život.
Pa i deca su ljudi.
A odrasli ratuju i misle na sebe, a ne na decu koja ispaštaju.
I odrasli bi trebalo da imaju prava. Ali oni se na to i ne obaziru. Žene su
štrajkom dobile pravo na rad. A i sada se muškarci izležavaju, a žene rade
poslove u kuci. Nepravda se u svetu odraslih dešava nedužnim i ljudima dobrog
srca. Skoro uvek krivica padne na njih pa odlaze u zatvor ili izgube posao.
Pravo imaju samo mocni i bogati.
Svaki stanovnik ove planete treba ssoja prava za bezbedan i srecan život.
Čovek i dete s pravima na slobodi kao riba u vodi.
Dragan Troter, VI
razred
Od
svog praistorijskog pretka današnji človek je nasledio neka prava. Danas je
broj tih prava mnogo veći, ali je veća i njihova zloupotreba. Svakim danom
nekakva tehnologija uništava planetu. Ljudi i deca umiru od gladi i bolesti.
Puca se na sve strane zbog svakakvih gluposti. Zlokobni oblaci nadvili su
se nad našom sudbinom. Ko je za to kriv?
Za svako zlo i nepravdu ovog sveta čovek je kriv. Čovek je izmislio bombe,
puške i otrove. Čovek je u svoju dušu usadio novac i zbog toga je život postao
pakao. Čovek je ubio radost i ljubav, pogazio poštenje i smrtno ranio dostojanstvo.
Covek svakim danom okrutno i podmuklo uništava sve oko sebe. Gde su ta deca?
Ko je odraslima dozvolio da uništavaju budućnost. Odakle im pravo da muče
mladost, ubijaju sreću i trguju lepotom?
Ima li još nade za spas svih nas?
Sve ove nevolje moraće, izgleda, deca da reše. U našim glavama ima više razuma.
Osmesi i igre još ulepšavaju ova dva sivila stvarnosti. Ljubavi u našim grudima
ima za sve. Možda će to oterati tugu. Jer moja prava su u rukama budućnosti.
Samo budućnost može spasti radost i ulepšati život cele planete.
Jer pravo na život, radost, ljubav i sreću imaju svi.
Ana Stojanović,
VI razred
Rodili
smo se i živimo na ovoj planeti. Ali kako? To je najvažnije pitanje. Da li
imamo prava na miran i dostojanstven život, bezbrižno detinjstvo, školovanje,
ljubav, radost, sreću. Da?
Ja kao i sva deca imam svoja prava. Jedno od osnovnih prava je i pravo na
sreću. Mnoga deca danas nisu srećna i to najčešće tamo gde se ratuje i gde
vlada glad. Danas malo sreće imaju i deca, moji vršnjaci koji žive na Kosovu.
Njihovi dani puni su suza i straha. Nisu bezbrižni kao mi, već samo mogu da
se sećaju lepih trenutaka, kada su zajedno igrali košarku, delili užinu, a
što je najvažnije, bili srećni. Zato budimo srećni što smo ovde i radujmo
se dok možemo. Proživimo najlepše doba našeg života - detinjstvo.
I deca nacionalnih manjina Rusina, Bugara, Mađara i Roma imaju pravo da se
školuju, rade, žive nesmetano svoj život, govore svoj maternji jezik i održavaju
svoje običaje. Ipak najvažnije pravo ljudi je pravo na život. Na miran, spokojan
život, bez straha. Na žalost, danas u svetu postoje ljudi koji ne žive mirno
i srećno. U mnogim siromašnim i nerazvijenim zemljama, gde vlada glad, deci
je svaki dan neizvestan. Da li će imati da jedu ili ne? Mnoge humanitarne
organizacije posećuju ove zemlje, prate život ljudi i pomažu im. I oni kao
i mi žele da žive bezbrižno, ali njihova osnovna prava su ugrožena.
Zato ja, dete, kažem jasno i glasno da sva deca sveta treba da imaju jednaka
prava.
Kristina Demić,
VI razred
Da
li znate, da na svetu
svud vladaju slova znana
svud se zovu zakon - ustav
regulišu ljudska prava.
I
za stare, i za mlade,
za velike, i za male,
za muškarce, ženu, decu,
slična su na celom svetu.
Iz njih proističu mnoge
obaveze, a i prava
po tome se mnogo toga
u normalni red svrstava.
Al
posebno želim reći
da zanavek mnogi znaju
uglavnom se nama, deci
obaveze samo daju.
Ali
deca ko i drugi
na ledima teret nose,
te tršave dečije glave,
hitronoge, noge bose.
Glas podižem, jasno tražim,
da sutra ne boli glava
jasna, glasna, bez vrdanja,
moja prava - ljudska prava
da budućnost bude strava.
Milena Savić. VII
razred
Tražim
pravo da slobodno
dišem, i to za sebe, za maloletne,
za punoletne, za tužne, setne,
za one sasvim drugačije od mene,
i one sa mnom istovetne.
Imam
pravo da
ne budem zlostavljana
od strane nastavnika, vaspitača,
od roditelja i dečaka.
To
nije samo moje pravo,
to je pravo celog sveta,
tako ce verujem biti,
dok se Zemljom zove naša planeta.
Imam
pravo da se družim,
sebi život da produžim.
Ljudsko pravo je i da se smešim,
da sve probleme smehom rešim.
Imam
pravo i da volim,
jer to mi ne može zabraniti niko,
to je ljudsko pravo večito i staro.
Imam pravo i da se školujem,
iako nisam dete pukovnika i generala,
ja sam dete poštenog čoveka,
što zna svoja i ljudska prava.
Sonja Tepavac, VII
razred
Posmatram
svet u globalu i vidim da on uošte nije lep. Živimo u "ludom svetu",
svetu bez prava i poštovanja. Ljudi preziru jedni druge, u svetu svuda vlada
mržnja. I judi ostaju bez svojih prava, ostali su bez poštovanja i bez onog
svojeg "ja". Prava imaju samo oni koji drugima nameću svoja prava.
Osećam da me guši neka tama, da me ubija i lomi. Tužna su ona detinjstva koja
provedemo slušajući na televiziji o krizi, sankcijama i stvarima koje ne bi
trebalo da se dešavaju. Često me otac otera u sobu kada počne dnevnik. Ali
zašto? Kao da ja ne znam da na hiljade mojih vršnjaka u svetu gladuje i moli
za koricu hleba.
U svetu se na hiljade ljudi mrzi. Na hiljade mojih vršnjaka nema pravo na
život i radost života. Nemaju pravo na školovanje, nemaju pravo ni na prijatelja.
Nemaju nikog da im pruži ruku, da osvetli jedan deo njihovog života.
Ljudska prava trebalo bi da se poštuju. Svuda u svetu treba da vladaju ista
prava i zakoni. Treba da se poštuju i moja prava. Jer ću i ja sutra biti neko
i na svojim plećima nosiću svetliju budućnost. Želim da svako ima svoja prava,
i da naša planeta bude planeta ljubavi, a ne pakla i stradanja. Svuda na svetu
želim da vladaju ljubav, toplota i radost, jer je to smisao života.
Zar ne?
|